And Abraham awoke in the middle of the night and said to his only son, Isaac, “I have had a dream where the voice of the Lord sayeth that I must sacrifice my only son, so put your pants on.”
And Isaac trembled and said, “So what did you say? I mean when He brought this whole thing up?”
“What am I going to say?” Abraham said. “I’m standing there at two A.M. I’m in my underwear with the Creator of the Universe. Should I argue?”
“Well, did he say why he wants me sacrificed?” Isaac asked his father.
But Abraham said, “The faithful do not question. Now let’s go because I have a heavy day tomorrow.”
And Sarah who heard Abraham’s plan grew vexed and said, “How doth thou know it was the Lord and not, say, thy friend who loveth practical jokes, for the Lord hateth practical jokes and whosoever shall pull one shall be delivered into the hands of his enemies whether they pay the delivery charge or not.”
And Abraham answered, “Because I know it was the Lord. It was a deep, resonant voice, well modulated, and nobody in the desert can get a rumble in it like that.”
And Sarah said, “And thou art willing to carry out this senseless act?” But Abraham told her, “Frankly yes, for to question the Lord’s word is one of the worst things a person can do, particularly with the economy in the state it’s in.”
And so he took Isaac to a certain place and prepared to sacrifice him but at the last minute the Lord stayed Abraham’s hand and said, “How could thou doest such a thing?”
And Abraham said, “But thou said —”
“Never mind what I said,” the Lord spake. “Doth thou listen to every crazy idea that comes thy way?” And Abraham grew ashamed. “Er - not really … no.”
“I jokingly suggest thou sacrifice Isaac and thou immediately runs out to do it.”
And Abraham fell to his knees, “See, I never know when you’re kidding.”
And the Lord thundered, “No sense of humor. I can’t believe it.”
“But doth this not prove I love thee, that I was willing to donate mine only son on thy whim?”
And the Lord said, “It proves that some men will follow any order no matter how asinine as long as it comes from a resonant, well-modulated voice.”
And with that, the Lord bid Abraham get some rest and check with him tomorrow.
“Our knowledge has made us cynical,
our cleverness hard and unkind.
We think too much and feel too little.
More than machinery we need humanity;
More than cleverness we need kindness
and gentleness. Without these qualities
life will be violent and all will be lost.”
Charlie Chaplin, final speech from “The Great Dictator”.
Thursday May 13, 2010: Pope Calls Abortion, Divorce & Gay Marriage ’some of today’s most insidious and dangerous threats to the common good.’
Thanks, pope.
I feel relieved.
I always believed that
famine, wars, illnesses, hate, poverty, climate chages….
are the most serious threats
now I can sleep relaxed.
Kad su papu Jožek zvali,
Da l’ je majko i on plako
Kao drugi hlapci mali?
Je l’ dizao desnu u zrak?
Bješe li ga strah od Krista?
Od Židova? Komunista?
O Lili Marlen…
Kad je papa Jožek bio,
Je l’ se igro s malim mendom
Il’ se igro sa Jugendom?
Je l’ za kike vuko klinke
Ester, Hanu i Rebeku
Kad su išle put Treblinke?
O Lili Marlen…
Je li ko od Marktlovčana
Znao da će Jožek mali
Biti papa jednog dana?
A kad dim se bijeli vije,
Da l’ pomisli papa tada:
Je l’ to Moša ili nije?
O Lili Marlen…
Eto, to bih htio znati…
Da l’ mu Moša u san svrati?
KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće
Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće
Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće
Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti
Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne
“Osobno mi marksizam ništa nije značio; možebitno je, zbog njegovih tumača, izazivao u meni otpor, jer sam pristajao na njegovu neprirodnost, samo poradi gađenja prema nacionalistima. Nemam smisla ni za kakvu vrstu fanatizma. Potpuno sam svjestan da ne mogu pojmiti kakav to mamac vreba u toj filozofiji i u čemu je njezina privlačnost. Veliki pisac Czeslaw Milosz priznao je da se stidio što ne razumije “draž revolucionarnih teorija”, pa mu je preostalo jedino osloniti se na intuiciju, a intuicija je poticala njegov umjetnički um da razmisli o tomu kako “postoji potreba za uprošćenom slikom svijeta koji se zatvara u neki svoj katekizam ili popularnu brošuru”. Ali, marksizam više nije opasan, prešao je iz glava ljudi u udžbenike, još će se rijetke ptice zanimati za tu znanost, a i pisci će se sve manje baviti negdašnjim ideologijama, jer i suvremeni teror nije ništa blaži od svega onoga što je prošlo. Moja je nakana bila da iz nekog svog kuta, bez ambicija i volje da se uplećem u ozbiljna učenja ili nešto raščišćavam na tome terenu, pripovijedam o jednom vremenu i njegovim junacima, a uz pomoć svoje ljubavnice Mnemosine unosim pokoji detalj iz ličnog kuta bez kojega je pripovjedač nezamisliv. Nisam posve siguran jesam li u tomu uspio; pisac mora ponajviše sumnjati upravo onda kad pomisli da je u nečemu uspio.
Volim Chestertonovu esejistiku, uživam u njegovim obratima i duhovnim senzacijama, u lakoći s kojom izlaže svoje kršćanske svjetonazore, pa kad sam od jednog katoličkog pisca pročitao da su Karl Marx, Aristotel i Calvin “čvrsti i neustrašivi muževi mišljenja”, gotovo sam došao u napast da odem u neku knjižnicu i nađem nešto od filozofa koji tako čvrsto stoji uz Aristotela i Calvina, ali sam tu kušnju odmah zatomio, jer je vjerojatno Marx izbačen iz naših knjižnica. Bjegunci od Marxa završavaju mahom u crkvama ili na krajnjoj desnici. Kao da je Marx bio žandar koji sprječava povratak tradiciji i ulazak u crkvu. Oni koji sada hrle u katedrale, ne znaju ništa o religiji, ali taj je bijeg zgodan da se svrstaju u neku zajednicu, “u jedno tijelo” - tako se oslobađaju razmišljanja o budućnosti čime su ih marksisti gnjavili, a uza sve, žele postati obični vjernici, mali ljudi, na minimalcu individualne egzistencije. Čak im je naporno saznati nešto i o svom ideologu Isusu Kristu, pa su tako nedavna istraživanja pokazala da više od pedeset posto novokomponiranih katolika u Hrvatskoj ne zna gdje je Krist rođen, a isto ih je toliko ostalo osupnuto kad im je predočeno da je Krist bio Židov. Tako to biva kad crkva i nacionalisti kupuju komunistički otpad.”
One of Kiklop Nandor’s comics, dated 1993, two years after he came back from the war in Croatia where he was forced to go and where he served as ambulance driver. During the war in Spain 1936-1939 Ernest Hemingway also drove ambulance car, but he was a volunteer, and on the side of the oppressed.
Texts:
Quadrat 1: War For Peace, Author: Kiklop Nandor, Moonflower comics 1993.
Quadrat 2: After they have won the peace, warriors will again turn into what they were - common people around (and like) us… gentle, caring, peaceful… family men.
Quadrat 3: Common people without arms, legs, eyes… but happy - they kept their heads on.
Quadrat 4: But in the heads…
(1 votes, average: 4 out of 5)
Loading ...
Entries (RSS)