Photobunt

By Levni Yilmaz, Tales of mere existence

And much more good cartoons at Youtube

…U to doba, dakle, pojavi se Simon zvani ÄŒudotvorac.

On je propovedao da je Bog apostolâ tiranin, a tiranin ne može biti Bog razumnom
čoveku. Taj njihov Bog, Jehova, Elohim, ostrvio se na čovečanstvo, davi ga, kolje, šalje
na njega bolesti i divlje zveri, zmije i tarantele, lavove i tigrove, munje i gromove, kugu,
lepru, sifilis, bure i oluje, sušu i povodnje, more i nesanice, jad mladosti i nemoć
starosti. Smestio je pretke naše blažene u rajske perivoje, ali ih je lišio najslađeg ploda,
jedinog što ga čovek zavređuje, jedinog što čini čoveka različnim od psa, kamile,
magarca i majmuna – saznanja dobra i zla.

„I kad je taj naš nesrećni predak, gonjen radoznalošću, hteo da se domogne tog ploda,
šta je učinio taj njihov, taj vaš Elohim, taj vaš Pravedni, Veliki, Svemogući? Šta?“ – kliče
Simon klateći se na klimavom buretu. „Znate vi to dobro, znate. (Propovedaju to vama
svakodnevno vaši apostoli, sluge njegove i robovi.) Proterao ih je kao kužne i gubave,
proterao ih je nemilosrdno, ognjenim mačem. A zašto? Zato što je to Bog zluradosti,
pakosti i ljubomore. On umesto slobode propoveda ropstvo, umesto pobune pokornost,
umesto naslade liÅ¡avanje, umesto saznanja dogmu … O, narode samarijski, zar nije
nedavno taj vaš nenavidnik srušio vaše domove? Zar nije poslao na vaše njive sušu i
skakavce? Zar nije odveo iz vašeg mesta desetine gubavaca? Zar nije opustošio koliko
pre godinu dana vaše domove strašnom kugom? I kakav je to Bog, kakav pravednik, kako
kažu vaši apostoli, kada je u stanju da se još jednako sveti, vama, zbog tobožnjeg greha
što ga učiniše vaši daleki preci? Kakav je to pravednik koji šalje kugu, munje i gromove,
boleštine, jad i nevolje, samo zato što se naši preci, gonjeni radoznalošću, tom živom
vatrom iz koje se rađa saznanje, usudiše da uzberu jabuku? To, narode samarijski, nije
Bog, to je nenavidnik, to je hajduk i haramija koji svojim anđeoskim četama, naoružanim
do zuba, naoružanim mačevima plamenim i strelama otrovnim, stoji na vašim putovima.
Kada vam sazru smokve, pošalje na njih pošasti, kada vam sazru masline, pošalje na njih
oluju da ih obori i grad da ih u zemlju utaba i u blato pretvori; kada vam se ojagnje ovce,
pošalje na njih kugu, ili vukove ili tigrove da vam torove opuste; kada vam se rodi dete,
šalje na njega grčeve, da mu život prekrati. Kakav je to Bog, kakav je to tobožnji
pravednik koji sve to čini? Ne, to nije Bog, to nije onaj koji je na nebu, to nije Elohim. To
je neko drugi. Jer Elohim, tvorac neba i zemlje, čoveka i žene, zmije i ptice, tvorac svega
živog, onaj koji je uzdigao planine iznad mora, onaj koji je stvorio mora, reke i okeane,
zelene trave i hlad palmi, sunce i kiše, vazduh i vatru, to je Elohim, bog pravednosti. A
taj čiji vam nauk propovedaju Petar i Jovan i Pavle i njihovi učenici, to je haramija i
ubica. I sve Å¡to vam govore o njemu i njegovoj vladavini Jovan i Pavle, Jakov i Petar, sve
je to laž, o počuj, narode samarijski! Njihova izabrana zemlja je laž, njihov je Bog laž,
njihova su čudesa lažna. Oni lažu jer im je lažan i njihov Bog u koga se kunu, stoga oni
lažu u svakom času, i, ušavši tako u golemi koloplet laži, više ni sami ne znaju da lažu.
Gde svi lažu niko ne laže. Gde je sve laž ništa nije laž. Carstvo nebesko, carstvo
pravednosti je laž. Svaki atribut njihovog Boga je po jedna laž. Pravedni, laž.
Istinoljubivi, laž. Jedini, laž. Besmrtni, laž. I njihove knjige su lažne, jer obećavaju laž,
obećavaju raj, a raj je laž jer je u njihovim rukama, jer su oni na vratima rajskim, njegovi
anđeli naoružani ognjenim mačem, i njihove sudije sa lažnim kantarom.“

Puk ga je slušao ravnodušno i s nepoverenjem, kao što puk sluša demagoge: tražeći
skrivena značenja iza nejasnih reči. Jer puk se već bio privikao na činjenicu da moćnici,
vlasti i fariseji prikrivaju slatkorečivošću i obećanjima obmane, pretnje i globe. Čekali su,
dakle, da se i ovaj izda, da kaže najzad ono zbog čega je došao, ono zbog čega sve te
puste reči, sav taj nejasan govor, lišen jasnoće i smisla. Stoga su ga slušali dalje.
Bar će, nadali su se, potkrepiti na kraju svoje mutno izlaganje nekom akrobatskom tačkom,
nekim čudom.

„Carstvo nebesko počiva na temeljima od laži“, nastavlja Simon, pogledavši u
nemilosrdno sunce, „a krov mu je na dve vode, od laže i paralaže. I njihovi su spisi
sastavljeni od lažnih reči i lažnih zakona, svaki je zakon po jedna laž: deset zakona, deset
laži … Nije im dovoljno Å¡to je taj njihov Elohim tiranin i osvetoljubiv i zao kao kakav zli
starac, nego još treba da mu se divite, da padate pred njim na zemlju ničice, da ne mislite
ni na šta drugo do na njega! Da ga nazivate, tog tiranina, jedinim i svemogućnim i
pravednim! I da se pokoravate njemu jedinome! O, narode samarijski, kakvi su to
šarlatani koji te posećuju, koji ti pune uši lažima i lažnim obećanjima? Oni su prisvojili
za sebe njegovu milost, a od vas traže da mu se pokoravate bez roptanja, da snosite sve
nevolje života, rane, bolesti, tréšnje, povodnje, kugu, a da ga pri tome ne kunete. Zašto bi
inače zabranjivali da mu uzimate ime u usta? Laž je, velim, narode samarijski, sve što
vam propovedaju Petar i Pavle, sve je to laža i paralaža njihovih učenika, sve je to strašna
i golema podvala! Zato: ne ubij! Jer ubijanje je njegov posao, tog njihovog Jedinog i
Svemogućeg i Pravednog! Njegovo je da kolje i da ubija decu u kolevci, majke pri
porođaju i starce bezube! To je njegov zanat; zato: ne ubij! To je njegovo i slugu
njegovih da ubijaju! Oni su jedini pozvani za to! Oni su određeni da budu vukovi, a vi da
budete ovce! Stoga se, narode samarijski, prepusti njihovim zakonima! … I zato: ne
bludniči, da bi mogli oni da odvode za sebe cvet tvojih devojaka! I zato ne zavidi
bližnjemu svome, jer nemaš šta da mu zavidiš! Oni traže od tebe sve, dušu i telo, duh i
misao, a zauzvrat ti daju obećanja; za tvoju sadašnju pokornost, i tvoju sadašnju molitvu i
tvoje sadašnje ćutanje daju ti šarenu lažu obećanja, obećavaju ti budućnost, budućnost
koje nema …“

Danilo Kiss: “Enciklopedija mrtvih”; deo iz pripovetke “Simon CCudotvorac“.

And Abraham awoke in the middle of the night and said to his only son, Isaac, “I have had a dream where the voice of the Lord sayeth that I must sacrifice my only son, so put your pants on.”

And Isaac trembled and said, “So what did you say? I mean when He brought this whole thing up?”

“What am I going to say?” Abraham said. “I’m standing there at two A.M. I’m in my underwear with the Creator of the Universe. Should I argue?”

“Well, did he say why he wants me sacrificed?” Isaac asked his father.

But Abraham said, “The faithful do not question. Now let’s go because I have a heavy day tomorrow.”

And Sarah who heard Abraham’s plan grew vexed and said, “How doth thou know it was the Lord and not, say, thy friend who loveth practical jokes, for the Lord hateth practical jokes and whosoever shall pull one shall be delivered into the hands of his enemies whether they pay the delivery charge or not.”

And Abraham answered, “Because I know it was the Lord. It was a deep, resonant voice, well modulated, and nobody in the desert can get a rumble in it like that.”

And Sarah said, “And thou art willing to carry out this senseless act?” But Abraham told her, “Frankly yes, for to question the Lord’s word is one of the worst things a person can do, particularly with the economy in the state it’s in.”

And so he took Isaac to a certain place and prepared to sacrifice him but at the last minute the Lord stayed Abraham’s hand and said, “How could thou doest such a thing?”

And Abraham said, “But thou said —”

“Never mind what I said,” the Lord spake. “Doth thou listen to every crazy idea that comes thy way?” And Abraham grew ashamed. “Er – not really … no.”

“I jokingly suggest thou sacrifice Isaac and thou immediately runs out to do it.”

And Abraham fell to his knees, “See, I never know when you’re kidding.”

And the Lord thundered, “No sense of humor. I can’t believe it.”

“But doth this not prove I love thee, that I was willing to donate mine only son on thy whim?”

And the Lord said, “It proves that some men will follow any order no matter how asinine as long as it comes from a resonant, well-modulated voice.”

And with that, the Lord bid Abraham get some rest and check with him tomorrow.

Woody Allen, “Without feathers”, 1975

Click here for german version

By Zemfira

“Our knowledge has made us cynical,
our cleverness hard and unkind.
We think too much and feel too little.
More than machinery we need humanity;
More than cleverness we need kindness
and gentleness. Without these qualities
life will be violent and all will be lost.”

Charlie Chaplin, final speech from “The Great Dictator”.

In Italian: click here.
In German: click here.

by “Prljavo Kazalisste”
Thanks to Nandor Ljubanovic

Thursday May 13, 2010: Pope Calls Abortion, Divorce & Gay Marriage ‘some of today’s most insidious and dangerous threats to the common good.’

Thanks, pope.
I feel relieved.
I always believed that
famine, wars, illnesses, hate, poverty, climate chages….
are the most serious threats
now I can sleep relaxed.

Kad su papu Jožek zvali,
Da l’ je majko i on plako
Kao drugi hlapci mali?
Je l’ dizao desnu u zrak?
Bješe li ga strah od Krista?
Od Židova? Komunista?
O Lili Marlen…

Kad je papa Jožek bio,
Je l’ se igro s malim mendom
Il’ se igro sa Jugendom?
Je l’ za kike vuko klinke
Ester, Hanu i Rebeku
Kad su išle put Treblinke?
O Lili Marlen…

Je li ko od Marktlovčana
Znao da će Jožek mali
Biti papa jednog dana?
A kad dim se bijeli vije,
Da l’ pomisli papa tada:
Je l’ to MoÅ¡a ili nije?
O Lili Marlen…

Eto, to bih htio znati…
Da l’ mu MoÅ¡a u san svrati?

By “Gori Ussi Winetou”
Thanks to Mileta Mijatovic

By Nemanja Moravich Balkanski & Vladimir Dr. Protich
Thanks to Mileta Mijatovic

Danas nam je takav dan

Jedan od onih.
Previše informacija,
promena, rečenica,
posećenih mesta,
svašta urađeno, mnogo zaboravljeno…
zvoni, pišti, sve stiže.

A onda dođem kući,
grlimo se Å nalica i ja,
smejemo (ne znam ni ja čemu).

Plešemo
i pevamo “Krokodila Genu”
na znanim i neznanim jezicima…

By Yuffie. Hvala

By Milos Radovic, Serbia, 1997.

To all known and unknown friends.

KAD JE SRPSKI SNAJPERIST MOJOJ PRIJATELJICI
ustrijelio dijete u naramku
prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože,
rekla sam, prekrižen si za sva vremena
i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama
u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega,
naprosto iz zabave, takav bog meni ne treba
A drugi – kako god hoće

Inače, prije rata sam mislila da bi se nebesa
na mene sručila ako bih prestala
u boga vjerovati. A eto, nije se desilo ništa
Ni crijep nije napukao na krovu moje kuće

Ja sam i dalje ja. Sarajevo i dalje Sarajevo
Nebo i dalje nebo. I eno stoji gdje je i prije bilo
Iako boga nema. Mislim, nema ga za mene
A drugi – kako god hoće

Sve se kotrlja po starome
Čak mi se čini da je ovako lakše. Ovako,
bez boga ne umijem ti to, bojim se, objasniti

Znaš, pješači se lakše bez ičega u rukama
nego kad vukljaš cekere. Jeste, dobro sam rekla
Bez boga, nekako lakše se pješači
kroz ovaj guravi život. Jedino, svaki čas osjetim
da su mi ruke prazne

marko vešović

Preporuccujem: Iz nove knjige Mirka Kovacca.

“Osobno mi marksizam niÅ¡ta nije značio; možebitno je, zbog njegovih tumača, izazivao u meni otpor, jer sam pristajao na njegovu neprirodnost, samo poradi gaÄ‘enja prema nacionalistima. Nemam smisla ni za kakvu vrstu fanatizma. Potpuno sam svjestan da ne mogu pojmiti kakav to mamac vreba u toj filozofiji i u čemu je njezina privlačnost. Veliki pisac Czeslaw Milosz priznao je da se stidio Å¡to ne razumije “draž revolucionarnih teorija”, pa mu je preostalo jedino osloniti se na intuiciju, a intuicija je poticala njegov umjetnički um da razmisli o tomu kako “postoji potreba za uprošćenom slikom svijeta koji se zatvara u neki svoj katekizam ili popularnu broÅ¡uru”. Ali, marksizam viÅ¡e nije opasan, preÅ¡ao je iz glava ljudi u udžbenike, joÅ¡ će se rijetke ptice zanimati za tu znanost, a i pisci će se sve manje baviti negdaÅ¡njim ideologijama, jer i suvremeni teror nije niÅ¡ta blaži od svega onoga Å¡to je proÅ¡lo. Moja je nakana bila da iz nekog svog kuta, bez ambicija i volje da se uplećem u ozbiljna učenja ili neÅ¡to raščišćavam na tome terenu, pripovijedam o jednom vremenu i njegovim junacima, a uz pomoć svoje ljubavnice Mnemosine unosim pokoji detalj iz ličnog kuta bez kojega je pripovjedač nezamisliv. Nisam posve siguran jesam li u tomu uspio; pisac mora ponajviÅ¡e sumnjati upravo onda kad pomisli da je u nečemu uspio.

Volim Chestertonovu esejistiku, uživam u njegovim obratima i duhovnim senzacijama, u lakoći s kojom izlaže svoje kršćanske svjetonazore, pa kad sam od jednog katoličkog pisca pročitao da su Karl Marx, Aristotel i Calvin “čvrsti i neustraÅ¡ivi muževi miÅ¡ljenja”, gotovo sam doÅ¡ao u napast da odem u neku knjižnicu i naÄ‘em neÅ¡to od filozofa koji tako čvrsto stoji uz Aristotela i Calvina, ali sam tu kuÅ¡nju odmah zatomio, jer je vjerojatno Marx izbačen iz naÅ¡ih knjižnica. Bjegunci od Marxa zavrÅ¡avaju mahom u crkvama ili na krajnjoj desnici. Kao da je Marx bio žandar koji sprječava povratak tradiciji i ulazak u crkvu. Oni koji sada hrle u katedrale, ne znaju niÅ¡ta o religiji, ali taj je bijeg zgodan da se svrstaju u neku zajednicu, “u jedno tijelo” – tako se oslobaÄ‘aju razmiÅ¡ljanja o budućnosti čime su ih marksisti gnjavili, a uza sve, žele postati obični vjernici, mali ljudi, na minimalcu individualne egzistencije. ÄŒak im je naporno saznati neÅ¡to i o svom ideologu Isusu Kristu, pa su tako nedavna istraživanja pokazala da viÅ¡e od pedeset posto novokomponiranih katolika u Hrvatskoj ne zna gdje je Krist roÄ‘en, a isto ih je toliko ostalo osupnuto kad im je predočeno da je Krist bio Židov. Tako to biva kad crkva i nacionalisti kupuju komunistički otpad.”