…U to doba, dakle, pojavi se Simon zvani ÄŒudotvorac.
On je propovedao da je Bog apostolâ tiranin, a tiranin ne može biti Bog razumnom
Äoveku. Taj njihov Bog, Jehova, Elohim, ostrvio se na ÄoveÄanstvo, davi ga, kolje, Å¡alje
na njega bolesti i divlje zveri, zmije i tarantele, lavove i tigrove, munje i gromove, kugu,
lepru, sifilis, bure i oluje, sušu i povodnje, more i nesanice, jad mladosti i nemoć
starosti. Smestio je pretke naše blažene u rajske perivoje, ali ih je lišio najslađeg ploda,
jedinog Å¡to ga Äovek zavreÄ‘uje, jedinog Å¡to Äini Äoveka razliÄnim od psa, kamile,
magarca i majmuna – saznanja dobra i zla.
„I kad je taj naš nesrećni predak, gonjen radoznalošću, hteo da se domogne tog ploda,
Å¡ta je uÄinio taj njihov, taj vaÅ¡ Elohim, taj vaÅ¡ Pravedni, Veliki, Svemogući? Å ta?“ – kliÄe
Simon klateći se na klimavom buretu. „Znate vi to dobro, znate. (Propovedaju to vama
svakodnevno vaši apostoli, sluge njegove i robovi.) Proterao ih je kao kužne i gubave,
proterao ih je nemilosrdno, ognjenim maÄem. A zaÅ¡to? Zato Å¡to je to Bog zluradosti,
pakosti i ljubomore. On umesto slobode propoveda ropstvo, umesto pobune pokornost,
umesto naslade liÅ¡avanje, umesto saznanja dogmu … O, narode samarijski, zar nije
nedavno taj vaš nenavidnik srušio vaše domove? Zar nije poslao na vaše njive sušu i
skakavce? Zar nije odveo iz vašeg mesta desetine gubavaca? Zar nije opustošio koliko
pre godinu dana vaše domove strašnom kugom? I kakav je to Bog, kakav pravednik, kako
kažu vaši apostoli, kada je u stanju da se još jednako sveti, vama, zbog tobožnjeg greha
Å¡to ga uÄiniÅ¡e vaÅ¡i daleki preci? Kakav je to pravednik koji Å¡alje kugu, munje i gromove,
boleštine, jad i nevolje, samo zato što se naši preci, gonjeni radoznalošću, tom živom
vatrom iz koje se rađa saznanje, usudiše da uzberu jabuku? To, narode samarijski, nije
Bog, to je nenavidnik, to je hajduk i haramija koji svojim anÄ‘eoskim Äetama, naoružanim
do zuba, naoružanim maÄevima plamenim i strelama otrovnim, stoji na vaÅ¡im putovima.
Kada vam sazru smokve, pošalje na njih pošasti, kada vam sazru masline, pošalje na njih
oluju da ih obori i grad da ih u zemlju utaba i u blato pretvori; kada vam se ojagnje ovce,
pošalje na njih kugu, ili vukove ili tigrove da vam torove opuste; kada vam se rodi dete,
Å¡alje na njega grÄeve, da mu život prekrati. Kakav je to Bog, kakav je to tobožnji
pravednik koji sve to Äini? Ne, to nije Bog, to nije onaj koji je na nebu, to nije Elohim. To
je neko drugi. Jer Elohim, tvorac neba i zemlje, Äoveka i žene, zmije i ptice, tvorac svega
živog, onaj koji je uzdigao planine iznad mora, onaj koji je stvorio mora, reke i okeane,
zelene trave i hlad palmi, sunce i kiše, vazduh i vatru, to je Elohim, bog pravednosti. A
taj Äiji vam nauk propovedaju Petar i Jovan i Pavle i njihovi uÄenici, to je haramija i
ubica. I sve što vam govore o njemu i njegovoj vladavini Jovan i Pavle, Jakov i Petar, sve
je to laž, o poÄuj, narode samarijski! Njihova izabrana zemlja je laž, njihov je Bog laž,
njihova su Äudesa lažna. Oni lažu jer im je lažan i njihov Bog u koga se kunu, stoga oni
lažu u svakom Äasu, i, uÅ¡avÅ¡i tako u golemi koloplet laži, viÅ¡e ni sami ne znaju da lažu.
Gde svi lažu niko ne laže. Gde je sve laž ništa nije laž. Carstvo nebesko, carstvo
pravednosti je laž. Svaki atribut njihovog Boga je po jedna laž. Pravedni, laž.
Istinoljubivi, laž. Jedini, laž. Besmrtni, laž. I njihove knjige su lažne, jer obećavaju laž,
obećavaju raj, a raj je laž jer je u njihovim rukama, jer su oni na vratima rajskim, njegovi
anÄ‘eli naoružani ognjenim maÄem, i njihove sudije sa lažnim kantarom.“
Puk ga je slušao ravnodušno i s nepoverenjem, kao što puk sluša demagoge: tražeći
skrivena znaÄenja iza nejasnih reÄi. Jer puk se već bio privikao na Äinjenicu da moćnici,
vlasti i fariseji prikrivaju slatkoreÄivošću i obećanjima obmane, pretnje i globe. ÄŒekali su,
dakle, da se i ovaj izda, da kaže najzad ono zbog Äega je doÅ¡ao, ono zbog Äega sve te
puste reÄi, sav taj nejasan govor, liÅ¡en jasnoće i smisla. Stoga su ga sluÅ¡ali dalje.
Bar će, nadali su se, potkrepiti na kraju svoje mutno izlaganje nekom akrobatskom taÄkom,
nekim Äudom.
„Carstvo nebesko poÄiva na temeljima od laži“, nastavlja Simon, pogledavÅ¡i u
nemilosrdno sunce, „a krov mu je na dve vode, od laže i paralaže. I njihovi su spisi
sastavljeni od lažnih reÄi i lažnih zakona, svaki je zakon po jedna laž: deset zakona, deset
laži … Nije im dovoljno Å¡to je taj njihov Elohim tiranin i osvetoljubiv i zao kao kakav zli
starac, nego joÅ¡ treba da mu se divite, da padate pred njim na zemlju niÄice, da ne mislite
ni na šta drugo do na njega! Da ga nazivate, tog tiranina, jedinim i svemogućnim i
pravednim! I da se pokoravate njemu jedinome! O, narode samarijski, kakvi su to
šarlatani koji te posećuju, koji ti pune uši lažima i lažnim obećanjima? Oni su prisvojili
za sebe njegovu milost, a od vas traže da mu se pokoravate bez roptanja, da snosite sve
nevolje života, rane, bolesti, tréšnje, povodnje, kugu, a da ga pri tome ne kunete. Zašto bi
inaÄe zabranjivali da mu uzimate ime u usta? Laž je, velim, narode samarijski, sve Å¡to
vam propovedaju Petar i Pavle, sve je to laža i paralaža njihovih uÄenika, sve je to straÅ¡na
i golema podvala! Zato: ne ubij! Jer ubijanje je njegov posao, tog njihovog Jedinog i
Svemogućeg i Pravednog! Njegovo je da kolje i da ubija decu u kolevci, majke pri
porođaju i starce bezube! To je njegov zanat; zato: ne ubij! To je njegovo i slugu
njegovih da ubijaju! Oni su jedini pozvani za to! Oni su određeni da budu vukovi, a vi da
budete ovce! Stoga se putty , narode samarijski, prepusti njihovim zakonima! … I zato: ne
bludniÄi, da bi mogli oni da odvode za sebe cvet tvojih devojaka! I zato ne zavidi
bližnjemu svome, jer nemaš šta da mu zavidiš! Oni traže od tebe sve, dušu i telo, duh i
misao, a zauzvrat ti daju obećanja; za tvoju sadašnju pokornost, i tvoju sadašnju molitvu i
tvoje sadašnje ćutanje daju ti šarenu lažu obećanja, obećavaju ti budućnost, budućnost
koje nema …“
Danilo Kiss: “Enciklopedija mrtvih”; deo iz pripovetke “Simon CCudotvorac“.